četvrtak, 19. ožujka 2015.

Ljubav, to je?

I nije čudno započeti upravo s temom o ljubavi, kao najljepšim pokretačem od svih. Svi oni zaljubljeni u ljubav, idealisti, romantičari smatraju se patetičnima i bivaju pomalo neshvaćeni, ali vjerujem da uzrok tomu ne leži u drugom negoli u neprepoznavanju naše prirode, životne svrhe i smisla života općenito.
Kad jednom u svom srcu osjetimo toplinu dodira te jasne spoznaje da smo ispod ovih materijalnih pokrivača dio Jednog, tada nas istodobno preplavi osjećaj poštovanja i suosjećanja prema svakom obliku života. Kada u svom srcu osjetimo da se ispod ovog krutog plašta krije zajednička duša koja udahnjuje život cjelokupnom postojanju, sposobni smo bezuvjetno voljeti.


Toliko lijepog, dobrog i plemenitog moguće je razviti iz onoga što još uvijek smatramo samo osjećajem, nekakvom prolaznom emocijom, dok istodobno, negdje duboko u sebi znamo da postoji još nešto što daje na važnosti tom mističnom zakonu koji spaja more sa kopnom, noć sa danom, sunce sa kišom, kao i naposljetku čovjeka sa drugim čovjekom, čineći tako nevjerojatnu mrežu i povezanost sveg života.

Ono što ponekad priječi prodor svjetlosti iz našeg srca zapravo je sklonost samokriticizmu, osuđivanju, jednom riječju- vladavini ega. Kad se srce potisne, a ego zauzme čvrst stav, nemoguće je spoznati istinsku ljubav, a onaj koji ne spozna ljubav- promašio je život. Iluzija da drugoga posjedujemo, da se s drugim moramo nadmetati ili uspoređivati, proizlazi iz ega. No, tek kada shvatimo što se zapravo tu događa i tko se s kim nadmeće i ulazi u sukobe, koračamo izvan iluzije u kojoj imamo dominaciju, prestiž, vlast i u stanju smo sagledati sve sa mjesta prethodno spomenute Jednote, jedinstva sveg postojanja. Spoznaja da su sukobi mogući jedino na razini ega sa egom, uma sa umom, a nikada na razini našeg bivanja, prvi je korak ka otkrivanju one ljubavi u nama. Kada prvi puta u životu zastanemo na trenutak, pogledamo sebe duboko u oči i zapitamo se: Tko sam ja zapravo?, kad se oslobodimo glasa koji neprestano brblja u našim glavama, kad u trenucima tišine otkrijemo svoju pravu prirodu koja je mnogo više od onoga što je oku dostupno, tada možemo i osjetiti onu esenciju na kojoj sve počiva i koja usmjerava naš život prema mirnom i zajedničkom životu sa svakim drugim čovjekom, kao i prema međusobnoj suradnji i služenju, kao svrhom ostvarenja najveće dobrobiti.

Jedna mudrost kaže: Ne možeš vidjeti dalje od onoga gdje i sam prebivaš. Tek kada čovjek spozna sebe, ali kada uistinu spozna tko je, što je i kada prihvati svaki dio svoje opipljive materije, kao i svoju unutarnju pokretačku silu, sposoban je prepoznati istu tu suštinu i kod svake druge jedinke koja korača ovim tlom. Bez ljubavi prema sebi, nemoguća je ljubav prema drugom. Sve ostalo spada u zablude, ljubavi utemeljene na motivima ega, interesima i sličnim porivima, zbog čega opstanak takvih odnosa uvijek stoji na krhkim nogama.


„Ako to (ne)napraviš, ja ću te ostaviti, ako ostaneš takva kakva jesi, tad ću te voljeti.“
Ponekad ljubavlju nazivamo i ono što može trajati samo dok su za to ispunjeni određeni uvjeti. Čim jedna strana ne postupi onako kako se od nje traži, raspadamo se poput kule od karata. Ne znam točno kad, ali uvjerili su nas da se ljubav mora nečim zaslužiti, da smo vrijedni ljubavi jedino kad odgovaramo društvenim imperativima ili tuđim pravilima. Kako bismo osigurali vodeće mjesno na nekakvim ljestvicama poželjnosti i ugleda, ljude oko sebe smatramo protivnicima koje pod svaku cijenu treba pobijediti. Ni ljubav nije ostala neumrljana iluzijama uma i ega. Zašto je lako mijenjati definiciju ljubavi, prilagođavati je, zašto ne želimo biti iskreni prema sebi? Zašto postavljamo uvjete i koji je onaj dublji razlog zašto imamo potrebu upravljati tuđim životima? Znajući da uvjetovana ljubav malokad ima sretan kraj jer netko od partnera prije ili kasnije iznevjeri očekivanja onog drugog, ipak često pristajemo na takav odnos ili pak sami nešto uvjetujemo. Postoji jedna dobro nam znana emocija s druge, suprotne strane ljubavi, koja daje odgovore na prethodna pitanja,, a naziva se STRAH. I premda taj strah vezujemo samo za situacije kada drhtimo pred nečim, padamo u nesvijest ili se bojimo određenih životinja i pojava, strah se zapravo krije iza mnoštva toga. Ne prepoznajući strah kao proizvod ega, mnogi se poistovjećuju s njim, dopuštajući mu da im zarobi i upropasti živote. Upravo se i iza postavljenih uvjeta u takozvanoj ljubavi nalazi taj strah- strah od gubitka, neuspjeha, razočaranja, uništenja. Nažalost, suprotna strana najčešće prekrši dani uvjet, ne iz razloga da bi povrijedila drugog ili namjerno učinila nešto „loše“, već zato što je teško živjeti pod pritiskom i svakodnevno birati svoje riječi i vagati svoje postupke kako bi tuđi uvjeti bili zadovoljeni. Nitko ne može predugo živjeti život koji nije njegov, koji mu je drugi nametnuo ili servirao. Onom tko voli ne trebaju uvjeti. Radije se zapitajmo zašto bismo bili s nekim kome moramo bilo što uvjetovati da nas ne bi povrijedio? Isto tako, ako mi netko uvjetuje da se odreknem nečega što mene jako usrećuje, je li to ljubav? Bi li ljubav tražila od mene takvo nešto? Ona strana koja pristane biti ono što nije, negira sebe, svoj život, svoj put i poslanje, smatrajući da je onaj koji joj je uvjet zadao neizmjerno voli. Iz takvog apsurda proizlazi samo spoznaja koliko duboko potiskujemo onu pravu ljubav u nama samima, koliko u suštini ne volimo i ne prihvaćamo sami sebe, koliko smo nesigurni i koliko smo sumnjičavi prema Životu. Samo onaj tko se nije ostvario i tko nije spoznao svoju pravu prirodu može pristati biti ono tko nije i može dopustiti drugome biti krojačem njegova vlastitog puta. Samo onaj tko se nije ostvario i tko nije spoznao sebe, može jednako tako i uvjetovati drugome, zbog straha od poraza, nestanka, nemoći. Zbog straha da će se izgubiti ili da se više neće moći doživjeti ljubav. S druge strane, onome tko zna što prava ljubav jest i onome kome je ljubav smisao života, vrlo je teško, gotovo nemoguće, neizdrživo pristati na iluziju, uništavajući time sam smisao ljubavi.

„Volim te zato što si zgodan, pametan i bogat“. Ili „volim te zbog toga što si drugačiji od drugih, jer si dobar i vrijedan“. Rekla bih da je ovo nešto čvršći odnos od prethodnog, ali i dalje nepotpun, površan. U konkretnom primjeru, što je sa svima onima koji nisu dobri, koji nisu drugačiji, koji se stapaju s morem njima sličnih? Treba li njih voljeti? Upravo oni za koje mislimo da ne zaslužuju ljubav, trebaju je ponajviše. Samo oni koji ne znaju što je ljubav jer je nikad nisu imali prilike osjetiti i doživjeti su oni koji siju mržnju i zlo po svijetu.
Isto tako, zapitajmo se što se događa kad se pojavi netko s više kvaliteta od našeg voljenog, što kad se pojavi „konkurencija“, kad se pojavi netko uspješniji, zgodniji? Što ako se muškarčeva ljubav temelji na ženskoj ljepoti i izgledu, a pojavi se ljepša žena? Što ako se ljubav žene temelji da muškarčevom statusu, ugledu i bogatstvu, a onda muškarac izgubi posao ili postane nesposoban za rad? Što ako se pojavi mnogo bogatiji muškarac?

Osobno sam oduvijek težila dubokoj spiritualnoj ljubavi koja prelazi sve granice. To je ljubav u kojoj duše komuniciraju svojim jezicima. To je ljubav davanja i prihvaćanja.
Bezuvjetna ljubav najviše odgovara dječjoj ili roditeljskoj ljubavi jer djeca vole i grle bez da je netko zaslužio njihovu ljubav, a roditelji hrane, previjaju, bdiju bez ikakvog „ako, zbog ili jer“. To je ljubav kojom roditelji ljube svoje dijete, gledaju ga i dive mu se. Ova ljubav kaže: “volim te bez obzira na sve. Volim te i gotovo!“
Zašto vjerujemo u sudbonosnu ljubav koja nastaje tamo gdje kemija prestaje? Jer negdje duboko u sebi itekako znamo da su ovakve ljubavi moguće. Duboko u sebi svjesni smo da ovaj svijet ega, borbe, neiskrenosti i uma nije naš pravi dom. Kad vođeni srcem osjetimo ritam i frekvenciju druge osobe, kada probudimo njene fantazije, maštu i snove, sve se pretvara u zajedničku igru. U tim trenutcima moguće je biti s nekim, a tako blizu sebi.

Zašto je ta ljubav tako rijetka među partnerskim odnosima? Jer je u oporbi s egom, s ljudskim ponosom. I možda jer zahtjeva da našim osjećajima i nagonima damo na znanje da oni služe NAMA a ne mi njima.
Svatko zaslužuje nekoga tko će ga razumjeti, poštovati, podržati kada padne, kada pogriješi. Svatko zaslužuje nekoga tko ga ne želi mijenjati, kopati po njegovoj prošlosti, kontrolirati mu budućnost, birati odjeću, prijatelje… Svatko treba nekoga tko će u njemu probuditi ono najljepše, najbolje. Svatko treba čovjeka koji će vidjeti u njemu ono što ni sam nije svjestan da ima.

Dojmilo me se pismo jedne zaručnice koja je svom budućem mužu ovako napisala: “Znam da si me prihvatio takvu kakva jesam i na tome ti hvala. Hvala ti što se ne moram pretvarati pred tobom da jesam nešto što nisam, nego me ti voliš ovakvu kakva jesam. To u meni potiče želju da budem još bolja – za tebe, da te usrećim. To je želja moga srca.”
Takav stav je onaj koji oslobađa svakog pritiska i straha, onaj iz kojeg izranja nešto golemo, čvrsto, neraskidivo. Kad ne moram biti dobra da bih nekog zadovoljila, već jednostavno ŽELIM biti dobra jer volim i želim usrećiti voljenu osobu. To je moj izbor.

Svatko tko je iskreno, duboko i bezuvjetno volio, prepoznaje istinu u riječima ove žene. Kada nekog volimo cijelim svojim bićem, tada se radi o ispunjenošću ljubavlju i tada je nepotreban bilo kakav uvjet, bilo kakav spektakularan razlog za i bilo kakvo pojašnjenje koje bi opravdalo tu ljubav. Svatko od nas zaslužuje barem jednom u životu doživjeti onu ljubav koja je sposobna iscijeliti bolesno, transformirati pogrešno i preplaviti svaku našu poru sjajem i živošću.
Kad pronađete dušu svoje duše, vodite se za ruke i uživajte u zajedničkom putovanju. A kad otkrijete svu ljubav koju nosite u sebi, tada ćete od sreće moći jedino zaplakati.

Nema komentara:

Objavi komentar