ponedjeljak, 27. travnja 2015.

Netko vidi ružu, netko vidi trnje

"Tko sam ja?" - upita mladić Starca.

- "Ti si ono o čemu misliš." - odgovori Starac. - "Objasnit ću ti jednom pričom."

"Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak se moglo vidjeti dvije osobe koje se grle.

"To su tama i mama." - misli nevino dijete.

"To su ljubavnici." - misli čovjek pokvarene mašte.

"To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina." - misli čovjek koji živi sam.

"To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao." - misli čovjek pohlepan za novcem.

"To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata." - misli žena nježne duše.

"To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta." - misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

"To su zaljubljeni." - misli djevojka koja sanja o ljubavi.

"To su dvojica koji se bore na smrt." - mislli ubojica.

"Tko zna zašto se grle?" - misli uskogrudan čovjek.

- "Svatko misli," - zaključi Starac - "ovisno o tome kakav je on sam. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome tko si negoli tvoj učitelj. "

Svatko je ovaj tekst doživio na svoj način, jer svi smo, premda jednaki pod ovim nebeskom svodom, toliko različiti jedno od drugoga. Jedna mudrost također kaže: ako misliš da ne možeš čitati tuđe misli, samo promotri njihove živote i znat ćeš o čemu misle.

Svi bi mi, u većini slučajeva, željeli promijeniti svijet, promijeniti svoga brata ili sestru, prijatelja, susjeda ili svoje roditelje. Želimo kontrolirati nekontrolirano, upravljati tuđim životima jer smatramo da, ako netko nije na našem putu, onda je na pogrešnom. Čekajući da drugi ispune uvjete koje od njih tražimo, ostajemo nesretni. Oslanjamo se na druge više negoli na sebe same, zbog čega tuđe "greške i propuste" lako uočavamo, a zaboravljamo da jedino možemo mijenjati sebe. Drmaju nas tuđa mišljenja, a isto tako, svoja razmišljanja često uzimamo kao nešto više i značajnije od pukih razmišljanja.

Nedavna situacija kojoj sam svjedočila, potaknula me da napišem ovaj post. Kakve ustvari mi veze imamo sa mišljenjem drugih ljudi o nama? Svi se mi, valjda, prije ili kasnije nađemo kao meta ''zlih jezika''. Sjećam se da sam se prošle godine i sama jednom prilikom našla na tapeti grupici dokonih, meni nepoznatih žena, koje su sa tolikim žarom i zanimanjem pričale o mojemu životu, da bi se na trenutak učinilo da smo privatno veoma bliske. Zašto je mišljenje grupice nebitnih ženica zaista nebitno? Upravo iz razloga što svatko govori kroz svoju prizmu. Svatko vidi svijet svojim očima i svatko doživljava druge onakvima kakav je on sam. Je li ta prizma ružičasta ili prljava, nema veze sa mnom, kao niti s vama. Tu sam lekciju, hvala Bogu, odavno naučila i uistinu vjerujem da tolika potreba za grubim zadiranjem u tuđe živote, sklonost kritiziranju svakog tuđeg koraka ili postupka, kao i svjesno klevetanje drugih bića, proizlazi iz izbjegavanja mišljenja o samome sebi i analiziranja svojega života. Isto tako, duboko vjerujem da sretan i ispunjen čovjek i nema baš neke posebne porive ili potrebe svoje vrijeme na kavi gubiti na rasprave o tuđim životima i to posebno o životima onih ljudi koje zapravo uopće ne poznaje, ili ih poznaje vrlo površno. Zato su ti ''zli jezici'' s razlogom u navodnicima, s obzirom da se iza njih krije veoma tužna i nesretna osoba.

"Great minds discuss ideas; average minds discuss events; small minds discuss people."
Da... sad bi neki mogli kazati da je navedeni citat proizašao iz ega gospodina Roosvelta, ali ako ga ne sagledamo kao nekakvu ''moralnu vertikalu'' prema kojoj ćemo se smatrati boljima i vrjednijima od onih koji postupaju drugačije od nas, tada se ne bih složila. Ono što sa sigurnošću mogu tvrditi jest da svaki osviješteni čovjek koji radi na sebi s vremenom jednostavno spozna što u suštini znači zavist, što znači trač te iz čega proizlazi ono što nazivamo ljudskom zlobom. Isti takav čovjek zna da svatko korača svojim putem, kreirajući svoju realnost, svjedočeći posljedicama svojih izbora.

Ovaj post ima za cilj osvještavanje da mišljenje drugih ljudi nema nikakve veze s vama. Dvoje ljudi jednu te istu situaciju vide različito- i oboje su u pravu. Ne postoji realnost. Postoji percepcija. U svakom vremenu postojali su bogati i siromašni, u svakom vremenu postojali su manje ili više uspješni, u svakom vremenu bilo je više ili manje osviještenih... Jedna te ista osoba jednome je najbolji prijatelj, dok je drugome najgori neprijatelj. Na jednu te istu rečenicu jedni negoduju, dok ju drugi podržavaju ovacijama.

Ono što nipošto ne smijemo zaboraviti u cijeloj ovoj priči jest zahvalnost. Danas često upropaštavamo dobre prilike želeći nešto bolje, iako sami to ne pružamo. Čini se da se kriomice uvukla predodžba da smo svi bogom dani i da druga strana treba ponuditi još više, a nesvjesni smo činjenice da premalo toga sami imamo za ponuditi. Okolina kao da pati od kroničnog nedostatka lijepih riječi, pozitivnih misli i iskrenoga osmjeha. Kao da je lakše baviti se tuđim životima, a ne svojim vlastitim. Kao da je zanimljivije satima razglabati tko je i kako s kim, negoli drugoga upitati: kako si, mogu li ti pomoći i trebaš li nekoga da te sasluša?
Što više „rastem“, to više uviđam snagu zahvalnosti na svakoj novoj prilici, na sitnici, na svakom uspjehu kojeg možda moj um smatra beznačajnim, a koji je u ovom Svemiru jednako značajan kao i bilo koji drugi. Postajem zahvalna na izazovima na putu, na novim lekcijama, pa čak i na kritikama i mišljenjima drugih ljudi, jer znam da njihovo mišljenje nema ama baš nikakve veze sa mnom.

''U životu uvijek radi ono što što te čini sretnim. A ljudi... Ljudi će svakako pričati.''


Broj komentara: 9:

  1. Ovaj tekst došao mi je kao naručen jer se već danima borim sama sa sobom, razapeta između svojih odluka, želja i mišljenja druge strane. Slažem se sa svime što si napisala, stvarno tjera na razmišljanje. Pogotovo mi je za oko zapela rečenica: "Ne postoji realnost. Postoji percepcija." Kada čitam ovakve tekstove, shvatim da u biti sve znam, da je to itekako logično, samo se treba probuditi i djelovati. Hvala na inspirativnom tekstu!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti na iskrenom komentaru! Drago mi je da ti je tekst pomogao :))

      Izbriši
  2. imaš pravo. ljudi će uvijek pričati :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Ljudi će uvijek pričati, istina, samo to što pričaju uglavnom više govori o njima, nego o onom tko im je 'na tapeti'. Uglavnom se ne zamaram time, furam svoj film i idem ka cilju koji sam si postavila, ali nije uvijek lako. Često u hrpi obaveza i problema zaboravimo na dio, radi ono što te čini sretnim. Nije to u današnje vrijeme baš tako jednostavno. Odličan post, baš me bacio me u razmišljanje :)

    OdgovoriIzbriši
  4. Reklo bi se: sto Ante govori o Mati, govori vise o Anti nego o Mati :D Da, tesko je svaki put zadrzati fokus dovoljno dugo na cilju, ali ljudima je mozda jos teze spoznati da uvijek imaju izbor i prihvatiti odgovornost za svoj izbor- ustati ili odustati, ostati ili otici...Hrabrost i vjera su prica za sebe, ali samo naprijed putem svojih snova! :)) Pozz

    OdgovoriIzbriši
  5. Odlican tekst! Slazem se sa svime sto si rekla <e
    Odlicno stvarno!

    OdgovoriIzbriši
  6. A ja kažem, kao da si pročitala moje misli. Svaka čast na tekstu! ;)

    OdgovoriIzbriši
  7. Vrlo lijep tekst! U potpunosti se slažem sa tobom! :)

    OdgovoriIzbriši
  8. Nekad sam znao snažno planuti kad bih čuo da me netko ogovara. Danas se slika promijenila, nije mi ni najmanje stalo do tuđih "zlih jezika". Naravno, svi mogu pričati koliko žele ako mi ne nanesu time štetu.
    Zahvalnost - da, uvijek. Zahvalan sam na ovom postu. :)

    OdgovoriIzbriši