četvrtak, 16. travnja 2015.

Predobro da bi bilo istinito

Danas je jedan od onih dana kada su neke od mojih želja dočekale svoju materijalizaciju i kada stižu tražene potvrde da je ono što radim dobro za mene.
Danas je jedan od onih dana kada se čini da se snovi polako, ali sigurno ostvaraju, i kada realnost poprima najšarenije boje. To je dan kada je vrijeme za pogled unatrag, u svrhu razumijevanja nekih prošlih okolnosti, prepreka i, općenito, odvijanja životnih situacija. To je dan kada još jednom Život potvrđuje da je sve onako kako mora biti i da je, istodobno najteža, ali i najmudrija odluka, konačno povjerovati Procesu. Ipak, na trenutak sam se uhvatila u misli- „predobro da bi bilo istinito“.



Tko nas je uvjerio u takvo nešto? Zašto praznovjerno kucamo u drvo dok razgovaramo o uspjehu ili o lijepim stvarima da se ne bismo urekli? Zašto nam je normalnije smatrati da je život mučna borba, negoli prihvatiti činjenicu da smo kreatori vlastite stvarnosti? Zašto se vodimo za programima generacija prije nas, koji nam očigledno ne služe? Ono što sigurno znam jest da onome u što smo povjerovali, uvijek i bez greške svjedočimo i u fizičkim realnostima... Živimo točno onako kako vjerujemo.

Čini mi se da najveću pozornost usmjeravamo na imidž, kojeg godinama brižno gradimo, dok usavršavamo svoje izvanjske nesavršenosti, a one unutarnje pokušavamo nadomjestiti raznim ispraznim stvarima, kako bismo mogli biti prihvaćeni i cijenjeni u društvu. Malobrojni su oni koji slijede svoj vlastiti put, koji prate svoju strast i koji se usuđuju biti ono tko zaista jesu. Nekad davno, povjerovali smo da je nemoguće imati i ovce i novce, da bismo trebali staviti kamenčić u cipelu da nas nažulja, ako nam je već dobro u životu i ine budalaštine. Isto tako, povjerovali smo da se život odvija pod krutim imaginarnim uvjetima, zbog kojih ostajemo zatočeni u okovima vlastitog uma, ne ostvarivši svoj puni potencijal. Također smatramo da smo vrijedni poštovanja ili uspjeha jedino ako slijedimo očekivanja i imperative društva i ostalih autoriteta. Iz istog razloga mislimo da bismo se u takvoj utrci sa Životom trebali nadmetati, nadjačavati, uspoređivati s ljudima oko sebe... S obzirom da smatramo da je svatko svakome neprijatelj i protivnik, nije niti čudno da nam je nerijetko glavni cilj drugoga na bilo koji način pobijediti ili uništiti kako bismo osigurali vodeće mjesto na nekoj od ''listi ugleda''...

" Svijet mijenjaju oni koji su dovoljno "ludi" vjerovati da to mogu!"

Važno je shvatiti da ne postoji univerzalan uspjeh. Sve ovisi od toga što očekujete od života i što vam predstavlja sreću i unutarnje ispunjenje. Najvrjedniji i najznačajniji uspjeh dolazi iznutra i to je onaj neopisiv osjećaj koji vas preplavi kada riješite svoje unutarnje sukobe, kada raščistite sami sa sobom pitanja koja su vas mučila, kada se zauzmete za sebe, kada prevladate svoje strahove, kada radite ono što volite, kada spoznate da vrijedite i da mnogo toga dobroga možete ponuditi svijetu... Strast, kao unutarnja pokretačka sila koja potiče na rad, kreativnost i razvoj, najbolja je staza prema uspjehu, osobnom uspjehu.



Zašto često ne uspijevamo ostvariti svoje snove? Upravo zbog pogrešnih uvjerenja; jer smo povjerovali da ne možemo, jer se ne usudimo zakoračiti van okvira. Ne usuđujemo se sanjati široko i smatramo da je uspjeh nešto izvan nas samih, nešto što nam ne pripada, nešto za što je potrebno rođenje pod sretnom zvijezdom. Većina odustaje na prvoj ili drugoj prepreci. Motivacija jenjava, pojavljuju se sumnje i dileme, gubi se fokus sa cilja. Najlakše je odustati i kriviti sudbinu, životne okolnosti i prebacivati odgovornost na druge. U tom smislu spomenula bih iduću izreku:

"Ako kočijaš dobro vidi, onda će i sa slijepim konjima stići do cilja."

Naime, uspjeh se ne postiže preko noći i zaista je potreban ustrajan rad. Volim reći da je uspjeh susret pripreme i prilike. Nedavno sam pročitala izvrstan tekst koji govori da i oni neuspješni također moraju raditi da bi postali i ostali neuspješni. Drugim riječima, kako je za svaki uspjeh potreban trud, tako morate, da biste bili uspješni, sanjati uspjeh, zamišljati sebe uspješnim, svladavati prepreke, prihvaćati prilike, ostati motivirani kada se nađete pred privremenim porazima. Za neuspjeh je također potreban određeni trud: morate sanjati neuspjeh, vidjeti sebe kao neuspješnog, odbijati prilike, izbjegavati slijediti unutarnji kompas, predavati se porazima i kriviti druge. Oni neuspješni zapravo su uspješni u pogrešnim stvarima tipa lijenosti, samozadovoljnosti, nemaštovitosti, porazu i ne poduzimanju akcije u svom životu. Zašto ljudi momentalno odbacuju takvu postavku? Jer ne žele prihvatiti odgovornost za svoj život, odabirući se smatrati žrtvom. Valjda je tako lakše...
Poruka ove priče zapravo je činjenica da dok ima daha u vama, u svakom trenutku imate moć promijeniti svoj život. Kako? Za početak promjenom nepovoljnih uvjerenja i prihvaćanjem činjenice da ako je nešto predobro da je itekako stvarno!


''Bez velikog karaktera nema ni velikog čovjeka, čak ni velikog umjetnika, ni velikog čovjeka od akcije; mogu biti jedino šuplji idoli za ništavnu gomilu, koje vrijeme ruši sve zajedno. Što nas se tiče uspjeh. Treba biti velik, a ne samo izgledati kao velik.''


Nema komentara:

Objavi komentar