subota, 3. listopada 2015.

Strah kao iluzija

Prije par dana bila sam na promociji knjige svoje drage prijateljice. Nina je ovoga puta govorila o svom iskustvu emocionalnog pada, koje je, zahvaljujući intenzivnom radu na sebi i promjenom gledanja na život, rezultiralo umijećem življenja u balansu i samoostvarenjem. 



Kako to obično biva, potaknuta dvosatnim predavanjem i kišnim jesenskim danom, razmislila sam o umjetnosti balansa, točnije o onome što nas sprječava da živimo svoju svrhu.  Jutros sam pročitala jedan tekst koji me motivirao i kojega ću na kraju ovog posta podijeliti s vama.

Velik broj ljudi najveći dio svoga života ne ide stazom svojih snova, već živi na stazi straha.

Strah je veoma moćan alat u rukama manipulatora, dok je za one podložne manipulacijama strah jedina prepreka ka oslobođenju. Zatvor postoji samo u našem umu, kao stvorena iluzija gdje smo okovani nekakvim zamišljenim konopcima i potlačeni od strane „jačih i boljih“.

"Moć nad drugima predstavlja slabost prikrivenu kao snagu."


Sigurna sam da ste puno puta čuli za ego, čak se tom riječju nerijetko služite u svakodnevnom govoru. Međutim, čini mi se da se riječ „ego“ uglavnom miješa s terminima kao što su  ponos i sebičnost. Ego je zapravo jedan zbir svega onoga što smo tijekom života nagomilali u sebi, kao programe u našim glavama u skladu s kojima (ne)djelujemo kroz život. To su najčešće stvari s kojima smo se poistovjetili, prihvatili ih kao svoje JA, kao svoju istinu. Pritom mislim da ime, titule stečene tijekom života, vjeroispovijest, bračni status, tradicije, stavove, emocije i slično.
Prezime, kao i ime  možemo promijeniti. Zanimanje također. Na poslu možemo dati otkaz, možemo se razvesti, roditi djecu, završiti drugi fakultet,  dok naše JA ostaje nepromijenjeno. Možemo otići na drugi kraj svijeta i naučiti drugu kulturu, norme, običaje i pravila ponašanja. Ukoliko pogledamo svoju sliku iz djetinjstva, nećemo poreći da smo to mi na slici, premda se od tada štošta promijenilo. I naše tijelo, i naši stavovi, osjećaji, mišljenja, zanimanja. Od statusa djeteta, postali smo i sami majke ili očevi, bake i djedovi... Promijenili su se naši osjećaji, promijenila se naša koža, kosa, zubi, visina ili težina, a sve vrijeme i dalje postojimo... I dalje ono „JA“ ostaje.
To ne govori drugo, no da nismo samo materija zvana „tijelo“, da nismo titule, imena i prezimena, misli i osjećaji koji odlaze i dolaze... Nismo ego.

Već sam spominjala strah u prethodnom postu. Svaka neugodna emocija, u pozadini nosi strah.
Tako na stazi straha, usvajamo tuđa mišljenja i kritike kao da su naša, izabiremo ono što nikada ne bismo, samo kako bismo udovoljili roditeljima, partnerima, samo kako bismo se svidjeli društvu i okolini. Takve izbore činimo zbog straha od ismijavanja i osuđivanja. Na stazi straha možemo voljeti samo ako ujedno možemo i kontrolirati, samo ako su drugi dobri prema nama, ako se uklapaju u okvir kakav nama odgovara. Na stazi straha izbjegavamo svoje obveze, očekujući da će drugi učiniti ono što trebamo sami. Na stazi straha, tugujemo i patimo. Na stazi straha osuđujemo jer se plašimo nepoznatog. Na stazi straha nemamo strpljenja zbog bojazni da negdje kasnimo te da će nam promaknuti nešto što nam pripada. Čak i bijes sadrži strah od poraza, strah da gubimo kontrolu nad situacijom, dok je sram strah od samoga sebe. Na stazi straha lažemo, varamo. Na stazi straha krademo misleći da nema za svih dovoljno. Na stazi straha obolijevamo, padamo u depresiju, imamo napadaje panike. Strah rađa još više straha i lako je upasti u začarani krug iz kojega ne znamo put natrag.

S druge strane, bez straha, sve iluzije uma gube svaki svoj smisao. Što mislite što vas tjera na neprestani oprez, borbu s drugima, nadmetanje, na bitku za preživljavanje i zašto? Strah je poveznica, vezivo koje veže iluzije zajedno i pretvara ih u cjelinu. Ego ne može opstati bez straha jer zamislite da se odjednom sruši sve ono što ste godinama smatrali da ste vi. Zamislite što za ego znači spoznaja da niste ono što ste vjerovali i mislili da jeste. Da bi ego – iluzorno JA preživjelo i postojalo, potrebna mu je konstantna doza straha, borba za preživljavanje koja ga čini i održava stvarnim.

Strah i ego dio su iluzije. Samo se iluzija može održavati iluzijom jer se iluzija dotaknuta stvarnošću raspršuje u trenu. Potpuno jednako kao i što mrak nestaje jednom upaljenom šibicom.
Tko uistinu spozna  iluziju ega, jednako kao i straha, život mu se mijenja iz temelja. 


                                 (Preuzeto s portala Nova svijest)

Drugi kanal, onaj suprotan strahu, je kanal ljubavi. Ljubav transformira, iscjeljuje, donosi sreću i uspjeh, bogatstvo, mir i slobodu. Na stazi ljubavi, nema uvjeta, nema razloga, opravdanja, nadjačavanja, laži. Na stazi ljubavi nalazi se spokoj, suosjećanje i bezgranično povjerenje. Na toj stazi nema patnje niti boli. Ljubav je suprotnost strahu i pobjeda nad egom. 


Evo na što sam jutros naišla:

Ono što treba biti, bit će, bez obzira na to koliko ti to pokušavao spriječiti ili utjecati na drugačiji ishod, a ono što ne mora, neće, bez obzira koliko se ti trudio isprovocirati to. Stoga, jedino što možeš učiniti je prepustiti se toj višoj volji Milosti koja je šira od ega i imati povjerenje da će stvari i okolnosti koje su za najveću dobrobit tvoje duše uvijek nekako pronaći svoj put do tebe. Ono što trebaš čuti će ti biti rečeno, na ovaj ili onaj način, ono što trebaš vidjeti će ti biti pokazano, život će te bez greške dovesti u situaciju da to vidiš, ljudi koje trebaš upoznati ćeš sresti, mjesta na kojima trebaš biti ćeš se naći, nikoga i ništa nećeš moći slučajno "promašiti". U svakom si trenutku upravo ondje gdje trebaš i biti!  Svakoga dana gledaj da uvijek radiš za najveću dobrobit sebe i svih oko sebe, znajući da si u svakom danom trenutku poduzeo sve najbolje što si mogao i znao iz ljubavi i da niti jedna tvoja radnja nije vođena namjerom da povrijediš drugo živo biće. Otvorite se primiti ljubav i tada nestaje svaki strah.





Broj komentara: 7:

  1. ja radim na sebi nesto vise od godinu dana i primjećujem koliko sam se od tada promjenila, postala pozitivnija i optimističnija

    OdgovoriIzbriši
  2. Super post draga!
    http://lafdiary.blogspot.com

    OdgovoriIzbriši
  3. Baš lijep post:)
    Strah je opasan igrač, često nisam ni svjesna da neke stvari radim iz tsraha, dok ih ne osvijestim. a za to, opet, treba vremena i rada na sebi. posao koji traje zauvijek:)

    OdgovoriIzbriši
  4. lijep, nadahnjujući post! našem društvu treba puno više ovoga! :)

    OdgovoriIzbriši