srijeda, 24. veljače 2016.

O prijateljstvu, odnosima i duhovnosti

Pitam se je li moguće doći i reći: "Evo, sada sam probuđen. Prosvijetljen. Ne treba mi više. Budan sam i završio sam."
Čini mi se da buđenje traje zauvijek.
Neki kažu da istina boli, ali ja se ne bih složila. Buđenje je bolno jer boli jedino iluzija u kojoj smo živjeli, a ne istina kao takva.
A živjeli smo u mnogim iluzijama.
Na početku sam se najviše bojala promjene i gubitka ljudi oko sebe. Preciznije, bojala sam se usamljenosti i nepoznatog.  Zapitala bih se, što su prolazili pojedini vizionari  prije 20 ili 50 godina, u vrijeme kada se o svojim idejama trebalo govoriti vrlo oprezno i kada dostupnost informacijama nije bila jednaka kao i danas. Sada, imam dojam da se u ove četiri godine, otkako sam zakoračila u ovom smjeru, dogodio pravi "boom" na području duhovnosti i razvoja svjesnosti.


Ono što je često prisutno jest početna ushićenost i glad za novim podacima i iskustvima. Traganje za dogovorima postaje opsesija i nešto na što usmjeravate svu svoju pažnju. Odjednom se učini da konačno sve ovo ima nekog smisla i krenete grebati sve dublje. Osobno, u jednom periodu, jedino što sam gledala i čitala bilo je vezano za nematerijalno. I da, bilo je bolno, jednako kao što je i slijepcu bolno kada tek progleda.

Želja da ljudima oko sebe, a osobito svojim bližnjima prenesete svoje spoznaje, na početku je vrlo jaka. Kao i otpor s kojim se susrećete. Tada ne znate je li problem u vama,  u taktici pristupa ili u nečem trećem, jer se ne mirite s činjenicom da ljudi oko vas jednostavno nisu zainteresirani za vaše ideje. Štoviše, oni vas uopće ne čuju. Vaše riječi ne dopiru do njih. Oni su zaokupljeni preživljavanjem, mukotrpnim radom, materijalnim , "ozbiljnijim" stvarima u kojima vi više ne vidite ono što ste prije vidjeli. Vi znate da  ima nešto više. Da nije to to, da ne mora biti tako! Vaši interesi smatraju se smiješnima, bespotrebnim glupostima i dokoličarstvom.  Dolazi do sukoba, postajete frustrirani i želite samo nekog tko će vas saslušati s razumijevanjem i podrškom.

U toj konfuznoj situaciji, ljude počnete dijeliti na one koje zanima duhovnost i na one koje ne zanima. Glavna podjela postaje ona u kojoj se svijet dijeli na one koji rade na sebi i na takozvane "spavače".
 Potrebno je mnogo znati, prije nego što bi se moglo razumjeti.
Razgovori o problema, bolesti, nesrećama, kao i uvjerenja koja nimalo ne služe, afirmacije kojima se iz dana u dan, ponovno i ponovno kreira ista realnost, a pritom krivi svemir, za mene su bili trn u uhu.

Gledati svijet drugim očima znači u kritici prepoznati nezadovoljnog čovjeka, u napadu prepoznati poziv za pomoć, u nezadovoljstvu vidjeti samo gomilu osobnih izbora, u lažima prepoznati strah, u nemoći vidjeti nepovjerenje, u svađi prepoznati ego.
Imala sam osjećaj da se moram izolirati od svih, kako bih mogla zadržati visoku vibraciju i kako bih neometano rasla u onome što me zanima, raduje i ispunjava.
Srećom, ta potreba za mijenjanjem drugih nije dugog vijeka. Ona je svakim korakom sve više jenjavala. S vremenom počnete zaista potpuno tolerirati tuđe izbore, njihove odluke, a usmjeravate se isključivo na svoj život.
Postaje važna jedino izgradnja najbolje verzije sebe. U svakom pogledu. Kao člana obitelji, kao roditelja, kao partnera, kao prijatelja. Duhovnom, psihičkom, fizičkom.  Ostaju važne samo vaše odluke, vaši svakodnevni izbori.
Život vas pokušava naučiti da nije u drugima problem, da nije cilj izolirati se već upravo suprotno. Izazov je ostati svoj u svijetu gdje žele da si netko drugi. Shvatila sam i da to isto vrijedi i za one koji još uvijek u ovo vrijeme buđenja žele spavati. I to je sasvim u redu.
Prava je moć razviti se u okolini koja to ne dopušta. To i jest svrha, to i jest najbolje učenje. Samo kroz neželjeno, moguće je spoznati željeno. Samo kroz iskušenja moguće je ojačati.Spoznaja da gdje da odem da ću uvijek nositi sebe sa sobom, bila je ključna kako bih se prestala osvrtati na druge.

Ono što je možda i najvažnije od svega jest definirati svoje odnose. Definirati prijateljstvo i partnerstvo. Što, kako i koliko- izaberite. Nije svaki put mudro konstantno gledati drugima kroz prste, prepisujući svu odgovornost sebi i svom egu, nadajući se da će se druga strana promijeniti ili nešto shvatiti.
Potrebno je prihvatiti druge onakve kakvi jesu, ali to ne znači da nemate pravo birati. Izabrati ono što vam najviše odgovara, iskreno, bez ustručavanja ili krivice. Izabrati ne razgovarati o problemima, ne raditi stvari koje vam se ne sviđaju, ne pristajati na ono što ne želite, ne kompromitirati sebe, ne dati se gaziti i na koncu, izabrati s kim ćete se družiti. Nije grijeh ići u potragu za svojom srećom.
Kada niste ono što drugi žele od vas, dolazi do raspada odnosa i pucanja veza. Ali kada znate da ste najbolja verzija sebe, to više nije važno. Kada znate da nije do vas, da ste dali sve od sebe, tada osjećate  mir i zahvalnost.

Velika je zabluda da su oni koji rade na sebi"bolji ljudi" ili da su oni koji se bave duhovnošću bolji prijatelji jer se vaši interesi poklapaju i logično je da tu postoji više razumijevanja.
To nije tako. Barem iz moga iskustva. Često su me najviše iznenađivali oni od kojih se to najmanje očekivalo. Često sam imala najviše podrške od onih koji se ne bave duhovnošću. Prečesto sam više ljubavi vidjela kod onih koji ne znaju za pojam "meditacija".

Duhovnost ne znači gomila znanja o onostranom, a niti je duhovnost odlazak u crkvu ili svakodnevna meditacija. Duhovnost nije čitanje „duhovnih“ knjiga i druženje s „duhovnim“ ljudima.

Duhovnost je individualan način pronalaska sebe, pronalaženje jednostavnosti u ovoj kompleksnosti, prihvaćenje i bivanje u ljubavi, kao jedinoj životnoj istini!
A ako se pitate kako pomoći drugima, odgovor glasi: Jedino primjerom!




1 komentar: