ponedjeljak, 16. svibnja 2016.

Da bi ostvario svoje snove, moraš se prvo probuditi

Koliko sam puta čula ovu rečenicu i tek danas mi je "sjela"! Pa da! Tako zaista i jest u životu, tako je proces i zamišljen. Ustvari, da bi ostvario svoje snove, moraš prestati biti spavač, promatrač. Moraš preuzeti potpunu odgovornost, moraš se osvijestiti!
Moraš raditi, moraš prepoznavati svoj ego, svoje programe, svoja previranja. Moraš kontrolirati um, umjesto da on kontrolira tebe! Moraš se educirati, moraš vjerovati, moraš naučiti birati, moraš znati reći "ne", moraš se suočiti sa svojim strahovima. Sve to moraš da bi preobrazio svoj život i proživio ga u punini, onako kako je i zamišljen...

Znate onaj osjećaj kad nakon godina rada na sebi, nakon mnoštva knjiga i predavanja mislite da ste nešto konačno shvatili. Ili još gore- da ste se prosvijetlili, a onda odjednom- pad. A što je visina veća, veći su i padovi. Pa opet ispočetka. Ali, isplati se. Uvijek sam govorila da je ljepše letjeti pa pasti, nego ne poletjeti nikada.



Naiđem ponekad na tužne, frustrirane, neostvarene duše. Naiđem na krute riječi, na zavidne poglede, neiskrene osmjehe. Naletim na lažna prijateljstva, na pokvarene odnose. Ponekad se pronađem u uvredi i ponekad me probode strijela smrdljivih laskanja i gorkih obmana.
Na sve to, svi ponekad naiđemo, ali ne želimo TO. Ne želimo TAKO. Ne mirimo se, ne prihvaćamo jer unutar nas postoji netko, postoji nešto, što zna da tako ne mora biti.
Bježimo, borimo se i mučimo, Vodimo vlastite bitke u kojima se nadamo da ćemo pobijediti sebe, da ćemo izaći bez gubitaka i kao pobjednici. Gubitak te pobjede smo mi sami. Tražimo sreću u ljudima, u stvarima, a ta ista sreća nas iznutra doziva. Dok nam se iz srca nazire znanje i mudrost koju svi nosimo u sebi i viče: Tu sam!, mi smo okrenuti prema van. Ne gledamo u tom smjeru. Ne slušamo. Već čekamo nešto, a ne znamo ni sami što. Težimo miru, toplini, visini, a rijetko nam na pamet padne pogledati unutra.
Tko je ta koju zovemo Intuicija? Tko se krije iza Inspiracije i što je ono što nam svakog trenutka daje dah?

Razmišljala sam, ustvari, što reći nekome tko je do sada živio s glavom u torbi.
Duhovni put počinje s rođenjem jer smo u suštini duhovna bića koja su došla živjeti ljudsko iskustvo. Tijekom djetinjstva poprimamo tuđa uvjerenja, punimo se programima učitelja, roditelja, profesora, odgajatelja. Ta podloga, taj temelj je ono u skladu s čim djelujemo ostatak svojega života. Tim putem jednostavno zaboravljamo i potiskujemo ono s čime smo se rodili jer nas pripremaju na životne probleme i "ozbiljnije" stvari. Gubimo dječju jednostavnost, radoznalost, radost i upornost. Rijetki se tijekom života prisjete tog izvora u sebi, a još uvijek većini život prođe, nikad ne saznajući tko su zapravo i zašto su uopće živjeli.


Zadnje što se dogodilo na jednoj prigodi kojoj sam prisustvovala bilo je svjedočenje nepoštovanju, međusobnim uvredama, tužnim ljudima, strahovima, zbunjenosti, niskim pobudama.
A onda sam se u trenutku sjetila Rumija i njegove: Što vidite u meni, nije moje, vaše je. 

Kakav hladan tuš. Pa to je sve moje. Svemu tome svjedočim, sve sam to iskreirala u svojoj realnosti svojim mislima, stavovima i uvjerenjima. Ničeg nema tamo negdje vani- jer nije život ono što se događa, već kako ja gledam na to što se događa! Sve što se događa oko mene, odraz je mene same.
Da su ljudi koji me okružuju moje ogledalo, bilo je teško za prihvatiti. Nije mi se sviđalo tko sam. A mijenjati druge, jednako je mijenjati odraz koji vidimo u ogledalu. Kako? Moram pogledati sebe. Krenula sam mijenjati se, preuzimam odgovornost.
Ovo je za mene ujedno postala najvažnija postavka od koje je potrebno krenuti stazom svojih snova.

Vjerovanje, povjerenje u proces, prepuštanje, nevezivanje, pozitivan stav i ostalo, nastaje samo po sebi u trenutku spoznaje tko smo i tko su drugi ljudi....

Ipak, kao treću postavku izdvojila bih nježan i ispravan odnos prema sebi tijekom tog putovanja i otkrivanja.
Potrebno je razbiti iluziju koja govori da ljubav prema sebi znači sebičnost. Upravo suprotno. Svatko tko je zagazio u područje duha, počinje skidati slojeve misli i emocija sa sebe i shvaća da on nije samo materija zvana tijelo. Tijelo je naš hram, naše vozilo, prema kojem se često ne odnosimo baš najbolje. Uglavnom više pažnje posvećujemo automobilu kojeg vozimo i odjeći koju nosimo. Tako brižno točimo odgovarajuća goriva, kupujemo kvalitetna motorna ulja, dobre gume. Pedantno održavamo unutrašnjost limenog ljubimca. Za to vrijeme, nemamo vremena za sebe, pa se hranimo smećem. Ne znam ima li ikakvog smisla uopće spominjati što je, a što nije zdrava hrana... I ne pada nam na pamet napraviti unutarnji servis našeg tijela.
Svoje jedino i najdragocijenije vozilo tretiramo kao kakvog neprijatelja, kao kakvog lošeg slugu koji ne zalužuje brigu, pažnju, vrijeme niti poštovanje.
Jednako je i sa čistoćom uma i duha. Ako svakog dana punite svoj pametni telefon, sjetite se napuniti i sebe. Zapitajte se katkad, čime hranite svoj um, što vam daje unutarnju energiju? Kakve misli njegujete i na čemu vam je fokus? Koje su vaše vrste "punjenja"?


Pitali su me nedavno tko me inspirira. To su svakako ljudi s dušom, oni u kojima se ogleda dobrota. Oni me inspiriraju. Inspiriraju me ispunjeni odnosi, velike ljubavi, iskrenost, razumijevanje i prihvaćanje. Motiviraju me plemeniti i velikodušni, oni koji zrače toplinom i milinom. Oni koji su voljni učiti i mijenjati se. Oni se razlikuju, njima se divim.

Oduvijek su postojali budi i uspavani, učitelji i učenici, oduvijek su postojali spasitelji i rušitelji, oduvijek su postojali motivatori i kritičari.
Gdje vi pripadate? Izaberite...




Nema komentara:

Objavi komentar